Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije Pula
Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije

Katedrala Pula

Foto: G. Krizman

Zahvaljujemo doc.dr.sc. Ivanu Milotiću na dopuštenju za preuzimanje teksta iz knjige "Crkva u istri".

Katedrala u Puli jedna je od pulskih župa. Obuhvaća gradsko područje starogradske (povijesne) jezgre Pule, dok je nekoć obuhvaćala cjelokupni prostor Pule i njezine okolice (današnji Grad Pula).

Povijest

Područje župe naseljeno je u prapovijesti. Najstarije naselje, s početka I. tisućljeća pr. Kr., nalazilo se na 34 m visokom brežuljku ponad bogatog izvora pitke vode Karolina. Stari grad oko Kaštela očuvao je obrise tlorisa histarske gradine. Na njezinim sjevernim padinama pronađena je željeznodobna nekropola s oko 150 grobova. Osnivanje grada povezuje se s mitom o Argonautima koji su, bježeći pred Kolšanima, ovdje pronašli zaklonište i nazvali ga Polai. Naziv Pula predrimskog je postanja (od pollai) i označava izvorište na Karolini (Pula→od. pulj, slično kao nazivi Buje i Boljun). Spominje se kao Pola u svim relevantnim antičkim izvorima koji spominju Istru. U rimsko doba, 46. godine pr. Kr. ovdje je utemeljena kolonija rimskih građana s pripadnim agerom (od Limskoga do Raškog zaljeva) na kojemu je dijelom provedena centurijacija. Grad je bio smješten na nekadašnjoj histarskoj gradini i podno nje te je imao raster ulica sličan paukovoj mreži. Nakon propasti Zapadnoga Rimskoga Carstva 533. Pula je potpala pod vlast Bizanta, kao dio Ravenskog egzarhata, a od 788. godine bila je u sastavu Franačke. Kršćanske su se zajednice u Puli pojavile u Principatu (pola stoljeća prije Milanskog edikta iz 313. godine), a raširene su i sveprisutne u doba kasne antike i Bizanta. Godine 290. zabilježeno je mučeništvo svetog Germana, domaćeg pulskog sveca.

Dobu bizantske i franačke vlasti pripada osnivanje prvih opatija.

Kod gradskih zidina (prope muros Pollenses), na temeljima Minervina hrama, podignuta je u VI. stoljeću opatija s crkvom Sancta Maria de Canneto (Sveta Marija od Trstike) koja se u izvorima spominje sa sufiksima de Caneto, in Caneto, de Canneto, di Cannetto, del Canè, de Canedo, de Canedolo, de Canedulo, de Caveto, de Cavedolo, de Coneto, de Corneto, ali i kao Sancta Maria in monasterio. Crkva Svete Marije posvećena je 546. ili 547. godine. Opatija uz crkvu spominje se u Maksimilijanovoj darovnici, ali i u darovnici pape Stjepana III. gdje se navodi da je car Justinijan darovao svetom Benediktu i montekasinskoj opatiji imanje u Puli (prema navodu Anastazija). Naznake postojanja opatije bilježe se u Montekasinskoj kronici Leona Ostijskog gdje se navodi da je kralj Ljudevit (IX. stoljeće) podignuo crkvu svete Marije u Pulskoj biskupiji darovavši ju zatim montekasinskoj Crkvi te da je njezin glavar bio Ivan od Mantove, montekasinski redovnik. Ovu opatiju i crkvu godine 1001. spominje i Oton III. kao monasterium intus civitatem Pola in honore sanctae Mariae semper Virginis constructum. Na neki je način ova opatija stajala u vezi s benediktinskom opatijom svetog Andrije na otoku izvan grada. Liber censuum rimske Crkve iz 1192. godine bilježi: in episcopatu Polanensi monasterium S. Mariae de canneto II bisantios. I. Ostojić navodi da je nejasno je li Sveta Marija otpočetka bila utemeljena kao samostalna opatija ili ovisni priorat koji se kasnije osamostalio, no izvan svake je sumnje da su njome do XII. stoljeća upravljali benediktinci. Zbog malobrojnosti redovnika u XIV. stoljeću ova je opatija predana (unita et incorporata) crkvi svetog Marka u Mlecima (1331. godine). Mletačka je opatija pod izlikom restauracije i čuvanja sustavno pljačkala Svetu Mariju, osobito 1549. godine kada su u Mletke prenesene sve dragocjenosti, mramorni stupovi, alabaster i vrijedno kamenje (danas u crkvi svetog Marka i Gospe od Zdravlja u Mlecima, dijelom u zgradi Knjižnice svetog Marka i po raznim mletačkim palačama). Mlečani su pljačkali crkvu i opatiju 1242. i 1263. godine. U XIV. stoljeću opatija je bila porušena u brojnim ratovima pa je papa Grgur IX. dodijelio oprost svim vjernicima koji bi pridonijeli njezinoj obnovi. Od crkve svete Marije očuvani su ostaci zidova, oltarna pregrada u ulomcima, ulomci mozaika i dijelovi fresaka te kapelica Sveta Marija Formoza. Crkva je imala mramorni oltar nad kojim je stajao baldahin, dok je oko oltara bila katedra. Redovnički život benediktinaca zamro je u IV. stoljeću. Papa Pavao II. godine 1470. oduzeo je redovničku upravu ovoj opatiji. Redovnički život pokušao je obnoviti papa Siksto IV. u drugoj polovici XV. stoljeća pa je stoga 1474. godine otjerao komendatarnog opata i postavio za glavara franjevca Oreja de Gravidisa. Novom je opatu naredio da nosi benediktinski habit i provodi benediktinsku regulu. Nakon Oreja de Gravidisa glavari opatije bili su komendatari koji su Rimskoj kuriji plaćali novčanu daću od 33,5 forinti i priznavali vrhovnu jurisdikciju Mlečana (tako će ostati do 1797. godine). Mlečani su se za crkvu i nekadašnju opatiju brinuli posredstvom jednoga svećenika. Ova opatija imala je imanja u Istri i Italiji, a rasprodana su tijekom francuske uprave od 1806. do 1813. godine. Crkva svete Marije bila je trobrodna, s polukružnom apsidom u glavnoj lađi i kružnim učahurenim (upisanim) apsidama u pokrajnjima. Postrance je imala dvije kapele od kojih je danas očuvana samo ona posvećena Mariji Formozi.

U bizantsko je doba (VI.-VIII. stoljeće) podignuta opatija Sveti Mihovil na brijegu nad Pulom, izvan gradskih zidina (extra muros Polenses), na mjestu kasnije tvrđave svetog Mihovila. Uz nju je postojala bizantska bazilika svetog Mihovila arkanđela s trima lađama i trima apsidama u svakoj lađi, dimenzija 18×10 m. Uz opatiju se nalazila i crkva svetog Klementa mučenika na brijegu iz IX. stoljeća. Opatija se spominje u jednom pismu iz 990. godine na sljedeći način: in civitate Polae, in domo sancti Michaelis, ubi est monasterium. Budući da je opatija imala dvije crkve, ponekad se naziva i opatijom svetih Mihovila arkanđela i Klementa mučenika, odnosno abbatia sanctorum Clementis et Michaelis. U crkvi svetog Klementa mučenika sahranjen je svrgnuti ugarski kralj Salamon Arpadović. Oko postanja ove opatije Kandler je iznio izdvojeno mišljenje da je u VI. stoljeću njome upravljao Red svetog Bazilija, pa od 1015. godine kamaldolezi koji su do XIII. stoljeća živjeli po Pravilu svetog Benedikta. De Franceschi smatra da su opatijom oduvijek upravljali montekasinski benediktinci. Benediktinskom ju nazivaju pape Nikola IV. godine 1290. i Klement VI. godine 1343. (ordinis sancti Benedicti). Patrimonij opatije obuhvaćao je područje sjeveroistočno od Pule (Rumijan, Nezakcij, Valturu, zaljev i pristanište Budava) te gradska zemljišta i zgrade u Puli. Godine 1030. porečki biskup Engelmar priključio mu je porečku opatiju svetog Kasijana, a 1118. plemić Sigfrid i žena mu Jelica darovali su opatiji crkvu svetog Petra koja se nalazila blizu porečke opatije svetog Kasijana. Radi ovih imanja na području Porečke biskupije opatija svetog Mihovila podavala je biskupu Poreča kruh, vino i meso. Sveti Mihovil imao je tada svojega pravnog zastupnika. U XIII. stoljeću opatija se spominje u ugovorima o najmu, a 1290. godine papa Nikola IV. sudio je monahu Leonu iz ove opatije jer je simonijom svojih rođaka preuzeo upravu nad ovom opatijom. Godine 1318. spominje se F(rater) Nicolaus Abbas sancti Michaelis prope Polam koji je bio rektor porečke crkve svete Barbare mučenice. U XIV. stoljeću opatija opada u svojoj moći. Godine 1321. kao izabrani povjerenik dvojice preživjelih monaha, opat iz Svete Marije imenovao je Nikolu opatom Svetog Mihovila. Godine 1330. imanje Sveti Mihovil nakratko je dano u komendu i u najam za 45 zlatnih forinti godišnje. Spominje se da je u ovoj opatiji nakratko mogao boraviti Dante Alighieri. Opatija je obnovljena u XV. stoljeću i odmah potom napuštena. Kao posljednji redovnik, od 1456. godine, bilježi se Juraj Šimunov de Capitaneis. Nakon njezina napuštanja opatija je predana u komendu pulskom biskupu Mojsiju de Buffarolibusu. Papa Pavao II. godine 1470. oduzeo je redovničku upravu ovoj opatiji. Svetim Mihovilom neko je vrijeme upravljao kaptol u Mlecima, ali su ga do XVIII. stoljeća držali različiti crkveni dostojanstvenici kojima je nosio prihod od otprilike 100 dukata godišnje. Sveti Mihovil smatrao se jednom od najuglednijih i najimućnijih opatija u Istri. Samo opatijsko zdanje imalo je klaustar, lože i veliku cisternu. Većina očuvanog dijela opatijskog arhiva (od 1786. godine) nalazi se u mletačkoj Biblioteci svetoga Marka. Pragovi vrata ove opatije nalaze se u pokrajnjoj lađi pulske konkatedralne crkve te služe kao pokrajnji portal.

Benediktinska opatija svetog Andrije na otočiću pred Pulom spominje se u mletačkoj kronici Ivana Đakona iz 997. ili 998. godine kada je ugostila mletačkoga dužda Petra II. Orseola (apud monasterii sancti Amndreae insulam, quae iuxta Pollensem civitatem manet). Ovu opatiju treba razlikovati od opatije svetog Andrije na otoku pred Rovinjom. Spominje se i u darovnici cara Otona III. iz 1001. godine (...simul cum monasterio et abbatia Sancti Andreae Apostoli foras eandem civitetem [Polam] in insula maris sita), a možda još i ranije, u darovnici cara Maksimijana iz 547. godine. Nikola od Este spominje da je 1413. godine brodom prošao pokraj Pule i pristao uz otočić zvan Badia (ta je opatija na otočiću pred Pulom bio Sveti Andrija). Opatija Sveti Andrija stoljećima je bila filijala opatije svete Marije iz Pule. Sveti Andrija napušten je 1357. godine po naredbi vojnih vlasti zbog ratnog stanja i sukoba s kraljem Ljudevitom. Tada su redovnici preseljeni u Pulu, vjerojatno u opatiju svete Marije koja je time postala membrum abbatiae de Canedo. Crkva svetog Andrije uništena je 1642. godine, a na njezinu je mjestu podignuta tvrđava.

Na otočiću Sveta Katarina sjeverozapadno od Svetog Andrije postojala je istoimena benediktinska opatija. Oba su otoka bila spojena mostom pa nije nemoguće da je riječ o jednoj opatiji na dvije otočne formacije koje su bile umjetno spojene. U XV. se stoljeću na Svetoj Katarini spominju koludrice.

Ispred Pule u Translatio corporis sanctae Euphemiae spominje se otočić naznačen kao Insula Orationum, što se gdjekad dovodi u svezu s benediktinskom opatijom svetog Petra.

U Pulskoj biskupiji na nepoznatoj se lokaciji spominje i opatija Sancta Maria de Cereto (još i s prefiksima de Ceredo, de Cerito, de Cirito i de Certiso). Neka bilješka u Montekasinskoj kronici bilježi crkvu svete Marije de Cereta in marchia Ystriae u Pulskoj biskupiji, koju je podignuo kralj Ludovik između 843. i 876. godine. Isti ju je 860. godine darovao montekasinskoj opatiji. U XIII. stoljeću opatijom je možda upravljao pulski biskup Vilim. Godine 1212. u ispravi o nagodbi između kaptola u Kopru i crkve svetog Maura u Vižuli kao prvi se svjedok navodi Anđeo, opat svete Marije de Cereto. U Pulskoj biskupiji do danas postoji crkva Gospe od Zdravlja koja se naziva Santa Maria di Ceretto.

Jedan pulska opatija iz bizantskog doba bila je posvećena svetom Teodoru. Nalazila se extra muros, a prvi se put spominje u katastru pulskog kaptola. Spominje se i u XII. stoljeću u popisu daća crkve svete Marije de Canneto u Puli. Tada se spominje jedna opatica ove opatije koja je zbog posjedovanja zemljišta na Visiana i Orcevano (hrv. Vrčevan) bila obvezna podavati ječam, pšenicu i druge poljoprivredne proizvode u korist opatije svete Marije de Canneto. Godine 1266. opatica Ysogla (Isela) iz opatije Sveti Teodor sklapa sporazum s pulskim kaptolom. Tijekom rata s ugarskim kraljem Ljudevitom Mlečani su naredili da se poruše sve izvangradske opatije pa je porušen i Sveti Teodor, a opatice su preseljene na lokalitet Bitinio (ili Betinio) kod porušene crkve svetog Ivana. Ovdje su zatim utemeljile klauzuru. Zdanje nove opatije obnovljeno je 1458. godine. U XV. stoljeću, na zamolbu pulskog arhiđakona, papa Pio II. odredio je da se pulski monasterium monalium sancti Theodori Polensis, ordinis sanct Benedicti, kojemu je na čelu bila glavarica Anastazija i još jedna redovnica, ukine i sjedini s beneficijem pulskog arhiđakona, no papa je svoju odluku opozvao 1460. godine. To je bila jedina opatija benediktinki na Puljštini i širem području. Opatija je primala i muške preobraćenike: zabilježen je slučaj nekog Ivana iz 1303. godine i dvadesetak godina kasnije nekog Andrije. Godine 1597. Rimska kurija naredila je spajanje Svetog Teodora s opatijom svete Katarine, što je provedeno 1600. godine. Ujedinjena opatija tada je imala 24 redovnice od kojih je polovica bila iz Pule i Osora, a polovica iz Italije. Godine 1580. Sveti Teodor imao je 18 redovnica s godišnjim prihodom od 150 dukata. Ujedinjenu opatiju godine 1645. godine pogodila je neka bolest, pa su tijekom mjesec dana pomrle 24 redovnice. Godine 1671. njihov je broj iznosio 30 do 40, 1710. samo 6, 1745. tek tri, 1780. pet, 1784. dvije, a 1790. šest. Opatija je izgorjela 1671. godine, nakon čega benediktinke djeluju iz biskupske palače. Godine 1701. redovnice su se uselile u samostan Sveti Franjo koji im je privremeno ustupljen. Opatija svetog Teodora konačno je napuštena 1790. godine kada su se benediktinke preselile u opatiju Ivana Lateranskog u Mlecima. Prvotna lokacija opatije bila je kod Nimfeja – izvora žive vode, pa se još nazivala Sanctus Theodorus de Fonte, i s prefiksima de Fonte prope Polam, de Fontana i de Puteo. Glavna imanja ove opatije prostirala su se kod Mutvorana i Raklja, na Raši gdje je postojala crkva svetog Teodora, kod Svete Nedelje Labinske i na području Kostanjice. Imanjima opatije upravljao je prokurator kojega su redovnice birale na tri godine. Opatiju je vizitirao Agostino Valier 1580. godine propisavši miraz za redovnice od 150 umjesto dotadašnjih 500 dukata, a za strankinje 200 dukata. Opatijsku je zgradu u Puli, po napuštanju, preuzela općina u Puli s obvezom plaćanja godišnje daće (canon) i uz obvezu upotrebe nekretnina za kakvu humanitarnu svrhu. Uz opatiju je postojala crkva svetog Teodora (kod Gradske knjižnice, ali izvan gradskih zidina) od koje su očuvane grobne kripte, sitni inventar, svetačke medaljice (izrađene radi pobožnosti) kao grobni prilozi iz XVII. i XVIII. stoljeća.

Nakon 1460. godine u Puli je osnovana benediktinska opatija prozvana po svetoj Katarini Sijenskoj. Nalazila se u dijelu grada kod Dvojnih vrata. Valier 1580. godine navodi 11 redovnica benediktinki. Glavarica opatije birala se svake treće godine. Redovnice su bile vrlo siromašne, imale su jedini prihod od četiri modija žita i živjele su od teškog rada i milodara. U opatijskoj crkvi svete Katarine nalazila su se četiri oltara. Godine 1600. ova se opatija spominje kao benediktinska (monasterium Sanctae Catharinae, ordinis sancti Benedicti) i tada je ujedinjena sa Svetim Teodorom. Godine 1600., kada je došlo do sjedinjenja, ova je opatija brojala šest redovnica s glavaricom Markolinom Machicom. Dvije opatice bile su iz Osora, tri iz Pule te jedna iz Mletaka.

Pula se tijekom razvijenog srednjeg vijeka, do XIII. stoljeća, oblikovala kao slobodan komun s neprestanim političkim trzavicama dviju struja radi prevlasti. Od 1230. do 1331. godine nalazila se pod vlašću akvilejskih patrijarha. Mlečani su u više navrata prisiljavali pulski komun na sklapanje saveza, koje su oni zatim spremno razvrgavali. Mlečani su više puta osvajali grad iz odmazde, rušili bedeme, a Pula je bila uvučena i u ratove između Mletaka i Genove. Godine 1331. u sukobima Mlečana i akvilejskog patrijarha utekla se mletačkom zaštitništvu te priznala njihovu vlast. Vrhovnu laičku vlast obnašao je gradski knez kojega su Mlečani imenovali iz redova svojih plemića. U XIII. i XIV. stoljeću poharalo ju je nekoliko epidemija kuge. Tada se, zbog brojnih ratova i bolesti broj stanovnika počeo smanjivati, pa je izgubila značenje koje je prije imala. Mlečani su pokušavali repopulirati Pulu i Puljštinu naseljavajući ju novim stanovnicima iz Dalmacije, Albanije i Grčke. U XVIII. stoljeću Pula je imala manje od 1000 stanovnika. Bila je zapuštena i u ruševinama. U doba francuske uprave Pula nije imala status grada niti se smatrala ikakvim sudskim ili upravnim središtem (najbliže središte bio je Vodnjan).

Biskupija u Puli osnovana je u V. stoljeću, a prvi je poznati biskup Antonije (Antonius) koji je obnašao službu od 510. do 547. godine. Njezino osnivanje povezano je sa svetim Germanom, domaćim mučenikom pod Numerijanom ili Dioklecijanom. Crkvena je organizacija, koja je analogna današnjoj župi, utemeljena u V. stoljeću. Vodio ju je katedralni kaptol. U Puli je već u bizantsko doba podignuto nekoliko monumentalnih bazilika. Pulskoj su biskupiji 1028. pripojena područja liburnijske Istre, labinski i riječki arhiđakonat (područje od Plomina do Rječine – Meranija – koje je izvorno pripadalo starom hrvatskom kraljevstvu), ali nakon diobe Istre na austrijski i mletački dio pojavile su se gotovo nepremostive teškoće u obavljanju jurisdikcije. Do XIII. stoljeća biskupija je bila sufragan Akvilejske metropolije, a potom Mletačke metropolije. Granice biskupije usklađene su s državnim granicama 1788. godine nagodbom koju je potvrdio papa Pio VI. Pritom je dio biskupije pod austrijskom vlašću pripao novostvorenoj Gradiškoj biskupiji, a potom Tršćanskoj, dok je Rijeka pripala Modruškoj biskupiji. Bulom pape Leona XII. Locum Beati Petri od 30. lipnja 1828. godine Pulska i Porečka biskupija ujedinjene su u osobi jednoga biskupa te je ustrojena Porečka i Pulska biskupija, ali su i dalje postojale obje stolice. Na području župe djelovale su bratovštine ubožnica, svetog Tome, svetog Stjepana, svetog Antuna Opata, Presvetog Sakramenta, svetog Antuna Padovanskog, Blažene Djevice Marije od Milosti, Blažene Djevice Marije od Milosrđa, svetog Roka, Blažene Djevice Marije od Ružara i svetog Nikole.

Autor teksta: Ivan Milotić "Crkva u Istri"

Mise u župi

Mise kroz tjedan

Katedrala u 7:30 ili 17:00 (ako su naručene sv. mise)

Misericordija 19:00

Franjevački samostan sv. Franje 19:00

Mise nedjeljom

Misericordija u 8:00, 20:00

Katedrala u 9:00 (na talijanskom jeziku/ messa in italiano)

Katedrala u 10:30 Misa za narod

Franjevački samostan sv. Franje 11:30, 19:00

Biskupija

Biskup